kasnoantička umjetnost – razdoblje u umjetničkoj proizvodnji koje započinje krizom Rimskoga carstva i početkom rastvaranja antičke umjetnosti u 3. st. Kasnoantička umjetnost nije novo stilsko razdoblje nego opadanje antičkih formalnih elemenata. U Hrvatskoj ogledni primjer kasnoantičke rezidencijalne arhitekture je Diokleciajnova palača u Splitu.
ranokršćanska ili starokršćanska umjetnost – razdoblje u umjetničkoj proizvodnji od priznavanja kršćanstva do 6. st. U njoj se reduciranim antičkim formalnim elementima izražava kršćanski svjetonazor. U tom smislu likovnost se stavlja u službu programa, a formalni procesi vode od plastičnosti i naturalizma rimske umjetnosti do simbola ili znaka u kasnijoj, ranokršćanskoj umjetnosti. U arhitekturi se preuzima rimsko bazilikalno rješenje kao prostorno adekvatno (rimske bazilike), no postoje i centralni tipovi (krstionice i mauzoleji). Transformacija rimskoga grada u razdoblju ranog kršćanstva je Salona.
rimska umjetnost – umjetnost antičkog Rima i rimskih provincija. Razdoblja su helenističko od 330. – 88. pr. Kr., ekspanzija carstva od 1. st. pr. Kr. – 3. st. i propadanje carstva ili kasna antika od 3. st. Kozmopolitski karakter i tolerancija prema razlikama obilježavaju umjetničku proizvodnju izraslu iz etruščanske umjetnosti i grčkoga helenizma. Njezina su najveća postignuća u urbanizmu, nove funkcije u arhitekturi (bazilike, terme, amfiteatri, akvedukti, vladarske palače); primjena novih konstruktivnih rješenja s velikim unutarnjim prostorima (luk, svod, kupola).
bizantska umjetnost – umjetnička proizvodnja s područja Istočnog Rimskoga Carstva (Bizanta). Započinje raspadom Rimskoga carstva 395. i traje do pada Carigrada 1453. U arhitekturi suprotnost longitudinalnog i centralnog tipa rješava se sintezom u kvadrat s upisanim križem i pet kupola ili u grčki križ presvođen s pet kupola. Kupole su na pandantivima.
helenizam – razdoblje antičke umjetnosti od 4. do 1. st. pr. Kr., (od Aleksandra Makedonskog do cara Augusta), u kojem grčka umjetnost poprima univerzalni značaj. Prema Hipodamovim planovima gradovi dobivaju ortogonalni raspored ulica. U arhitekturi raste važnost unutarnjega prostora, a plastički se elementi znatno razrađuju (korintski red).
merovinška umjetnost – predromanička umjetnost Francuske od 5. do 7. st. s obilježjima reduciranja antičkog umjetničkog izraza i plošne obrade površina u arhitekturi.
predromanička umjetnost – umjetnost prije romanike; likovni izraz u kojem se isprepliće antička tradicija s jedne strane i pretpovijesna, prvotna komponenta s druge strane. Oznake su opadanje kvalitete antičke gradnje, plošnost i višebojnost u arhitekturi. Predromanička umjetnost traje približno od 5. do 10. st. kada se javljaju novi, romanički elementi.
langobardska umjetnost – umjetnost sjeverne i srednje Italije u razdoblju od 6. do 8. st., za vrijeme vladavine Langobarda. U arhitekturi nastavljaju se kasnoantička rješenja (Teodorikov mauzolej u Raveni).
islamska kultura – kultura i umjetnost različitih područja i naroda Sredozemlja, Bliskog istoka iSjeverne Afrike. Politička razdoblja prema kojima dijelimo umjetničku proizvodnju jesu: doba jedinstvene islamske države od polovine 7. do kraja 9. st., doba podjele Carstva od 10. do 12. st., razdoblje nasljednika triju kalifata od 13. do 15. st. i novi vijek – vladavina Safavida u Iranu, Mogula u Indiji i Osmanlija u Sredozemlju. Islamska umjetnost kreće od sasanidsko-perzijske, koptske, kasnoantičke i bizantske umjetnosti ali izrasta u originalni stil.
etruščanska umjetnost – likovni izraz Etruščana na području Toskane, Umbrije i Lacija od 7. do 2. st. pr. Kr., nastao pod istočnim utjecajem (fenički, maloazijski i grčki). Rimljani su od Etruščana naslijedili načela ortogonalnog urbanističkog planiranja, strukturu hrama, konstrukciju luka i svoda te tehniku obrade bronce.
