“Sve će proći i sve će se izgladiti, ali mržnja Osmanovića neće, nikada. (...) Baš zato što ste iste krvi, što su nikli iz vašeg sjemena, njihova je mržnja neizmjerna. Baš zato nema granica njihovo ludilo. To porijeklo je mrlja na njihovoj savjesti i njihovom imenu (...) Otkud oni da postanu „cvijet Hrvata“ i najluđi borci za ustašku državu? Zato i otuda što je Pavelić uništenje Srba istakao kao prvu i svetu zakletvu na svojoj zastavi! (...) Isto tako bi ta sorta, koliko je ujutru, pristala uz crnog đavola, uz koga god oćeš, samo ako je cijena toga-iskop srpskog imena. Porijeklo, porijeklo im ne da mira, muči ih i u snu, to je za njih rana neprebolna.“
„... U ovom pogledu Srbi se s Kosovom u izvesnoj meri mogu porediti s Jevrejima koji su imali daleko težu sudbinu jer su skoro dve hiljade godina bili ne samo bez države nego i bez zemlje rasuti po celom svetu. Njihov „zid plača“ kao i Kosovo, odigrao je ulogu podsećanja na poraz (iz 1389) koji se mora osvetiti.“
Pomen kosovskim junacima. Arhijerejskom liturgijom ukazano na značaj Kosovske bitke; Dostojanstvena crkvena manifestacija; Na obredu i teferiču 50 hiljada ljudi. Knežina, 13. Avgusta. ... danas je u Knežini kod Sokoca održana sveta arhijerejska liturgija kojom je zvorničko-tuzlanska eparhija odala pomen junacima kosovske bitke. ... Bio je to isključivo molitveni skup na kome se ukazala veličina kosovskog boja – za slobodu i vjeru u onom vremenu. ... Na ovu isključivo vjersku svečanost mnogi građani su došli noseći zastave SFRJ. Razumljivo bilo je i barjaka Srpsko-pravoslavne crkve, zatim i zastava SR Srbije, postera, zastava i bedževa sa likovima Slobodana Miloševića, Njegoša i Momira Bulatovića. ...“
„Celokupnim društvenim životom (...) rukovode i ostvaruju presudan uticaj stare begovske porodice koje su se tokom rata eksponirale u ustaškom pokretu. One su u čvrstoj ideološkoj vezi sa Islamskom verskom zajednicom i sve intenzivnije ukorenjuju aparat vlasti blizak izvornim oblicima islamskog vladanja (...) sve izraženija islamizacija ovog prostora ogleda [se] i kroz izgradnju objekata, otvaranje mejtefa, novih džamija... Ekspanzija fundamentalizma ovde je u ortodoksnom obliku preneta iz Kaira posredstvom Ahmeda Smailovića, pripadnika islamskog verskog starešinstva i člana svih većih džamijskih saveta u Evropi i svetu.“
BOSANSKA GRADIŠKA 28. februar – Da se zvanično i otvoreno sa tribina novoosnovane Hrvatske demokratske zajednice zagovara oživljavanje aveti prošlosti i zalaže za prekrajanje republičkih i državnih granica i svojatanje pojedinih teritorija, pa čak i jednog naroda, nijedan normalan i pošten čovjek naše zemlje ne može prihvatiti. Ovako, nakon opšteg sabora Hrvatske demokratske zajednice i istupa njenog predsjednika Tuđmana, te ostalih sudionika tog zluradog skupa, rezonuju žitelji bosansko- gradiške opštine, cijelog Potkozarja i Lijevča polja... Iz svih ovih sela i naselja poručuju da se nikada u ovom kraju ne mogu i ne smiju se zaboraviti zločini ustaša, iza kojih je ostalo oko 13 hiljada ugašenih života ljudi, žena i djece, na hiljade pustih ognjišta i nekoliko hiljada ratne siročadi. Ne mogu se ovdje zaboraviti strahote ustaških logora u Jasenovcu, Staroj Gradišci, Sisku, Jastrebarskom i drugim mjestima.“ (Ogorčenje i zabrinutost u Potkozarju, Glas, Banjaluka, 1.3.1990. godine)
„Može se sa osjećanjem zadovoljstva i olakšanja konstatirati da je jedna, do danas gotovo tabuirana tema, tj. genocid nad Muslimanima, konačno otvorena za znanstveno istraživanje i povijesnu, kulturnu i političku ocjenu. Zbog toga se mora odati priznanje Vl. Dedijeru i ostalim autorima i suradnicima na ovom djelu (...) kojim je započelo (...) istraživanje jednog bitnog aspekta povijesne sudbine Muslimana na našem prostoru tj. povijesti negativnog, negatorskog, genocidnog odnosa određenih snaga prema njima, ali snaga sa kojima i čijim recidivima oni i nadalje moraju da žive i da nalaze rješenja za međusobne odnose. (M. F., „Ratni zločini nad našim narodom“, Preporod, Sarajevo, 15.3.1990., 12. Citirano preko: S. Veladžić, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine: Uzroci i sredstva nacionalne homogenizacije, Magistarski rad, Sarajevo, 2011, 94).
„U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom jugu, ali izvan Bosne, traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika još od vremena njene državnosti, odslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i savremeno-etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine, kada je ona pala pod osmansku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam (...) muslimani slavenskog porijekla i jezika nastavljali su tradiciju državnosti srednjovjekovne Bosne pa su sebe u etničkom, političkom i jezičkom smislu nazvali Bošnjacima.“ (Muhsin Rizvić, „Bosna i njen jezik u izvanbosanskim znanstvenim djelima i književnohistorijskim izvorima“ Bosna i bošnjaštvo, (simpozij održan u Sarajevu 29. i 30. juna 1990. u organizaciji Bošnjačkog instituta iz Ciriha i novina Naši dani), Sarajevo, 1990, 49)
“Zvjersko klanje hiljada muslimana na obalama Drine, po fočanskim, čajničkim, sandžačkim selima, još je zvjerskije prešućivano. Komunistički 'zamrzivač' ledio je svaku pomisao na odavanje elementarne počasti prema nevinim žrtvama ..., (Hadžem Hajdarević, „Dženaza – sućut i opomena“, Preporod, Islamske informativne novine, Sarajevo, 1.9.1990, 2.)
„(...) Hrvatska je geopolitički pripadala zapadnoj civilizaciji, ali je kao rubna zemlja bila izložena ne samo idejnim nego i nasilnim presizanjima. A preplitanja tih civilizacija i suprotnosti njihovih sila na hrvatskom tlu imalo je više negativnih nego pozitivnih posljedica. (...) Narednih stoljeća, Hrvatima, međutim, povijest nije bila osobito sklona. Stiješnjeni između većih i moćnijih susjeda: Venecije, Ugarske i Austrije, a potom Habsburškog i Otomanskog carstva Hrvati se nisu mogli širiti niti brojem niti teritorijem. Osakaćeni osmanlijskim osvajanjem s Istoka, jedino što je Hrvatima preostalo, bilo je ići u dubinu i visinu. Zato nije čudno što su mnogi hrvatski vitezovi i vladari (banovi) bili i pjesnici, ili što se u Dubrovniku (hrvatskoj gradskoj republici), na puškomet od turske granice – 50 godine prije Shakespearea – igralo kazalište i cvala književnost na hrvatskom jeziku. S imenom Isusa Krista na ustima Hrvati su stoljećima ginuli – „za krst časni i slobodu zlatnu“ – ali ne samo u interesu svoje domovine, već i zato da bi Europa i čitav Zapad mogli preživjeti i procvasti. (...)Obranom od otomanske najezde u Europu Hrvatska je zaslužila časni naziv „Antemurale Christianitatis“. A treba spomenuti da i onda kad su Turci osvojili Budimpeštu i njome vladali 145 godina, dospjevši do pod sam Beč, nikada nisu osvojili Zagreb. Hrvati su na Zapadu zbog toga i svoga junaštva postali najviše poznati kao nesmiljeni ratnici.(...) Ne uspjevši obraniti svoju nacionalnu suverenost u Habsburškoj Monarhiji u kojoj je prvotna personalna unija s Kraljem pretvorena u realnu uniju nepovoljnu za Hrvatsku, Hrvati u bili glavni zagovornici stvaranja zajedničke države Južnih Slavena, nakon prvoga svjetskog rata 1918. godine. Jugoslavija je odgovarala i interesima sila-pobjednica u prvom svjetskom ratu, u njihovom versailleskom poretku u Europi jer se uklapala u „cordon sanitaire“ naspram Njemačke ali i nove prijetnje s Istoka – Sovjetske Rusije. Tako je hrvatskom narodu drugi puta u njegovoj povijesti dopala zadaća da brani Europu i zapadnu civilizaciju. Međutim, ubrzo se pokazalo da je hrvatski narod bio još jednom žrtvovan. Jugoslavija se, umjesto ideala slobode pretvorila u strašnu moru, u „tamnicu naroda“ iz koje su se Hrvati htjeli što prije osloboditi. Srpska hegemonija nad hrvatskim i drugim nesrpskim narodima bila je glavnim uzrokom sloma Kraljevine Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva Kraljevine Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva vođe hrvatskoga naroda (Stjepana Radića i drugih) u beogradskom parlamentu (1928.) nakon kojega je bila zavedena i vojno- monarhistička diktatura. Od tada pa do danas pretežiti dio srpske političke misli zamišlja jugoslavensku državu samo kao proširenu – veliku Srbiju. Tito je u drugom svjetskom ratu uspio obnoviti Jugoslaviju, porazivši u okviru antifašističkog rata i hrvatski ustaški separatizam i srpski četnički hegemonizam. S federalističkim programom ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje do odcjepljenja. Od Titova silaska s povijesne pozornice srpska politika ustaje protiv ustavnoga federalizma pokušavajući čak podržati (komunistički) jednostranački sustav radi nametanja centralističko-hegemonističkog poretka. Hrvatska – kao i slovenska – politika izvlači zaključke iz sveukupnog povijesnog iskustva. Ona traži izlaz u pluralističkoj demokraciji i zahtijeva uređenje novih odnosa među narodima Jugoslavije na konfederativnim osnovama, kao savez suverenih republika.“ Hrvatska u današnjoj Europi (Predavanje održano na Sveučilištu Yale, 22 rujna 1990. Dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske) http://www.tudjman.hr/hrvatska-u-danasnjoj- europi
“Najava proslave 600-godišnjice Kosovskog boja na Knežini, Romanija, a nakon proslava u Kninu i Gazimestanu, gdje se prezentirala četnička ikonografija, izazvala je zabrinutost bosanskohercegovačkih Muslimana, ali i vlasti. Nemoć i napetost posljednjih se očitovala u prenaglašenom potcrtavanju isključivo vjerske konotacije najavljenog događaja. Da je muslimansko mnijenje u Bosni i Hercegovini bilo uspaničeno govore i apeli objavljeni u Tribini Oslobođenja kojima se bosanskohercegovačke vlasti pozivaju da zabrane skup, ili barem obilježja pod kojima se u toku Drugog svjetskog rata vršio pogrom nad Muslimanima.”  (S. Veladžić, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine: Uzroci i sredstva nacionalne homogenizacije, Magistarski rad, Sarajevo, 2011, 39-40).
“Srpski dinar privredu nam tare... Bosno moja skroji svoje pare...“ (Vrisak, - glasilo nezavisne javnosti, Široki Brijeg, 16. 1. 1991)
„Još krajem šezdesetih godina beogradskim hegemonistima je bilo jasno kako najlakše doći do sredstava za bogaćenje. Pod maskom samoupravljanja centralne investicije i kreditni fondovi preneseni su u beogradske centralne fondovi preneseni su u beogradske centralne banke, koje su, zna se, bile u srpskim rukama i bez ikakve odgovornosti prema republikama i privredi. Federacija je usput tim bankama dala sve ovlasti u budućem oduzimanju sredstava privredi i njihovom raspolaganju. Tako se došlo do apsurda po kojemu o investicijama odlučuju banke, a ne privreda. Izvlačenjem sredstava iz privrede federacija i njoj podređene banke akumulirale su ogromna sredstava, što je dovelo do toga da je beogradski centralizam, daleko podliji od toliko kritiziranog sovjetskog, koncentrirao izvanredno veliku moć nad privredom nesrpskih naroda i krajeva. Radi razaranja supstance hrvatske privrede rasla je nezaposlenost. To je dovelo do toga da su najsposobniji kvalificirani kadrovi iz Hrvatske i susjedne joj, vidjeli smo iz podataka, zapadne Hercegovine odlazili u inozemstvo. Tako je migracija postala jedna od najvećih hrvatskih tragedija. Beogradski hegemonisti su sve Hrvate, a osobito one iz zapadne Hercegovine smatrali ustašama. No, bez obzira na to voljeli su se sladiti njihovim, teškom mukom zarađenim, devizama.“ Moć Beograda (Vrisak, - glasilo nezavisne javnosti, Široki Brijeg, 16. 1. 1991; list je počeo izlaziti 1990. godine)
Objašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem statusu Bosne i Hercegovine. Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“... Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“... Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH, i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje.“... Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod? Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne želi stvoriti nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“. U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne“ za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ- a i član Predsjedništva Stjepan Kljuić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuštanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“.
Objašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. Januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine, Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem statusu Bosne i Hercegovine. Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“... Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“. (...) Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH, i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje.“... Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod? Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne želi stvoriti nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“. U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne“ za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ- a i član Predsjedništva Stjepan Kljuić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuštanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“. (Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., (Citirano preko: Ivica Lučić, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja ČSP, br. 1., 107-140, (2008)
Objašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. Januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem statusu Bosne i Hercegovine Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je  izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“. (...) Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“. (...) Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH, i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje“. (...) Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod? Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne želi stvoriti nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“. U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne” za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ- a i član Predsjedništva Stjepan Kljauić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuštanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“. (Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., (Citirano preko: Ivica Lučić, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja ČSP, br. 1., 107-140, (2008)
Enter story info here
... na ulazu u Trebinje ... Na asfaltu su osvanule parole slijedeće sadržine: ‘Smrt Muslimanima’, ‘Alija gade’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Napolje Muslimani’ ... Takođe, sve su češće i uznemirivajuće parole i pjesme koje ‘krase’ više ugostiteljskih objekata. Najčešće su to slogani u stilu: Od Trebinja do Bileće turskog ‘uva biti neće’, “Od Bileće pa do Plane zaklaćemo Muslimane...”
Enter story info here
We'd love to hear from you. Please send questions or feedback to the below email addresses.
Before contacting us, you may wish to visit our FAQs page which has lots of useful info on Tiki-Toki.
We can be contacted by email at: hello@tiki-toki.com.
You can also follow us on twitter at twitter.com/tiki_toki.
If you are having any problems with Tiki-Toki, please contact us as at: help@tiki-toki.com
Close